Ugledni američki magazin Foreign Policy  je u okviru rubrike “Pogled od tamo” – gdje međunarodni pisci i novinari sa sjedištem u Washingtonu, govore o novostima u svojim matičnim zemljama – razgovarao s Riadom Ašimović-Akyol o Peteru Handkeu, dobitniku Nobelove nagrade za književnost.

Radovi i članci ove već iskusne autorice su do sada, između ostalog, pojavili u New York Timesu, The Atlanticu, Al Jazeeri, Foreing Policyu i Al Monitoru.

Foreign Policy podsjeća da će danas biti održana svečana dodjela Nobelove nagrade za književnost austrijskom piscu Peteru Handkeu koji negira genocide u Bosni.

Odluka Švedske akademije da dodijeli nagradu Handkeu izazvala je ogorčenje, posebno u Bosni i Hercegovini i na Kosovu.

Ašimović-Akyol je za FP govorila o negiranju genocida, njezinoj reakciji na Handkeovo primanje nagrade i kako misli da Bosna i Hercegovina može naprijed nakon utorka, usvajajući princip “dostojanstvene rezilijentnosti” (sposobnost da se odgovori na stres).

Generalno, rezilijentnost je značajan pojam u psihološkoj literaturi i nije u potpunosti isto što i otpornost, već obuhvata široki spektar osobina. Oxfordov rječnik govori da je to, recimo, sposobnost da se neko brzo osjeća bolje poslije nečega neugodnoga. Radi se zapravo o kapacitetu osobe i zajednica za uspješnu adaptaciju unatoč izazovima ili lošim okolnostima.

Ovaj je intervju uređen radi jasnoće i sažetosti.

Foreign Policy: Kako ste se osjećali kad ste saznali da je Nobelova nagrada dodijeljena Handkeu?

Ašimović Akyol: O, Bože. Ponavljam da smo iscrpljeni, jer uvijek nešto iskrene… Ako se Nobelova nagrada dodijeli (Handeku), to znači da su oni saučesnici u negiranju genocida. Ne mogu tvrditi da su naivni. Oni su dio te vizije koja negira da je bilo genocida nad bosanskim muslimanima… Onda se na kraju zapitaš, pa šta će se dalje dogoditi? Ideologije koje su dovele do zločina 90-ih još su uvijek žive. Onda su tu svakodnevna kočenja u funkcionisanju zbog uređenja nastalog Dejtonskim sporazumom. Pored toga, Dejton je učvrstio etnonacionalizam i nacionalističke stranke u potpunosti u političkim strukturama, a ideju građanske Bosne danas je vrlo teško postići jer se uvijek radi na stvaranju i podgrijavanju napetosti.

Dakle, prvo morate živjeti svaki dan sa nestabilnom sadašnjošću, koja se zasniva na prošlosti.  A onda izvana imate Evropu koja ima svakakve vrste problema. Treba tu jasno razumjeti faktore koji su doveli do uspona desničarskih populističkih stranaka i nacionalista.

Dalje, u Bosni se osjete i posljedice odluke o zaustavljanju proširenja Evropske unije u regiji. Zatim prije nekoliko sedmica imamo francuskog predsjednika (Emmanuela Macron) koji je Bosnu nazvao “tempiranom bombom”. A tu je i stalna ogromna nezaposlenost, odliv mozgova itd. Postoji politička nestabilnost, postoji i pitanje migrantske krize u Bosni. Nije uopšte lako.

Također, povrh svih tih lokalnih ekonomskih i političkih ranjivosti, na muslimane se generalno projektuju širi evropski problemi. Racioalizirani smo i stereotipizirani kao vrlo homogena cjelina.

Foreign Policy: Šta mislite, kakav će uticaj imati dodjeljivanje prestižne nagrade Nobelovog komiteta nekome optuženom za negiranje genocida?  

Ašimović Akyol: Daje legitimirajući pečat. … Tužno je, opasno je, apsolutno opasno.

Foreign Policy: Kako ste se nosili sa tim otkad ste čuli?

Ašimović Akyol: Iskreno, kroz učenje i još učenja. Odnosi se na adekvatnu najnoviju literaturu ne samo u političkim naukama, već u sociologiji i psihologiji, jer nijedan proces se ne događa u vakumu.

U početku sam bila šokirana, iznenađena, ali onda me više nije iznenadilo. Bila sam samo tužna i ljuta jer su se dijelovi slagalice poklapali u smislu trenutne antimuslimanske atmosfere u Europi.

Negiranje boli preživjelih, čitavog iskustva genocida, je pretežak dio ove priče. Ali u isto vrijeme željela sam prvo sebi, objasniti: OK, ako je to ono što jeste, šta ćemo učiniti u vezi s tim? A za mene je to značilo da nakon što razumijemo i naglas kažemo: „njih nije briga za nas“. Razmislimo šta mi možemo uraditi pored nastavljanja dijeljenja istine.

Pazite, neki ljudi ovdje, čak i oni dobronamjerni, nekada ne mogu razumjeti da se govori o mnogo više nego pukom broju žrtava. To su čitave stvarnosti, to su boli, to su traumirane porodice i zajednice zauvijek. Riječ je o (su)životu, i budućnosti.

velika mrlja na Nobelovu nagradu - undefined
Twitter: velika mrlja na Nobelovu nagradu

Foreign Policy: Po vašem mišljenju, kako Bosanci mogu napredovati nakon ovoga?

Ašimović Akyol: Jasno, ovo je mrlja na organizatore Nobelove nagrade. U okviru ove priče, to ne može nikada biti mrlja na nama. Ova nagrada ne može uzeti dostojanstvo od Bošnjaka.

Dakle, ono što sam ja razmišljala jeste kako najbolje doći do tačke i momenta gdje se ovaj trenutak u historiji može transformisati u novu, drugačiju vrstu moći i još boljeg djelovanja naprijed?

Ne mogu govoriti za sve, očigledno. No, nakon što sam detaljnije proučavala kako dehumanizacija funkcionira kao mehanizam, a, također, i dublje uronila u novu literaturu iz domena sociologije i psihologije vezano za međusobno uključivanje i isključivanje iz grupa i funkcionisanje istih u određenim historijskim momentima, došla sam do ovog izraza “dostojanstvene rezilijentnosti”, kako sam malo ranije objasnila.

Po mom mišljenju, čini se da je to najkonstruktivniji način naprijed, ako se želimo fokusirati nadugotrajne rezultate. Kad to kažem, mislim, prije svega, da radimo sve što je moguće da se genocid nikad ne ponovi u Bosni i Hercegovini. …

To znači, također, da stalno moramo ponavljati da su činjenice o genocide međunarodno utvrđene. To znači da se treba nastaviti pisati o genocidu i dijeliti priče iz rata, koliko god bolno bilo. Ali trebamo još razgovarati i o činjenici da su dobro poznate smrtonosne ideologije nadahnule i druge drugdje, a i na Balkanu su, nažalost, još žive. Mislim, na primjer, na događaje u Christchurchu, ili čak na djelo Andersa Brevika [norveškog krajnje desnog ekstremiste koji je u napadima 2011. ubio 77 ljudi].

Drugi dio napora, bi, mislim, trebao biti usmjeren na održavanje sjećanja na bolje organiziraniji način, što znači svjesno ili svjesnije ulaganje u Memorijalni centar Srebrenica … U posljednje vrijeme se čini da ima pomaka po tom pitanju.

Po meni je najbolji način da trenutnu ljutnju i frustraciju pretvorimo u snagu i moć, da ih pretvorimo u inspiraciju i smišljenije djelovanja protiv negiranja genocida. Ovaj momenat može biti katalizatorI za bilo koje drugo djelovanje koje je zasnovano na vrijednostima koje svako sebi odredi da su važne, kao recimo – pravda.

Foreign Policy: U novinarstvu uvijek kažemo da je sunčeva svjetlost najbolje sredstvo za dezinfekciju, govorimo o govoru istine spram moći. Ali ponekad se čini da u ovom svijetu postistine te činjenice više nisu dovoljne. Mislite li da priče, a mislim na istinite, narativne priče o pojedincima, mogu biti moćno sredstvo konekcija među ljudima?

Ašimović Akyol: Apsolutno, nauka to pokazuje. … Moramo stalno ponavljati snagu priča, snagu i psihološki mehanizam stvaranja povezanosti, razumijevanje načina uspostavljanja veza, ali i kako se veza između ljudi raskidaju, kao što to čini i dehumanizacija. To je i uloga dehumanizacije.

Foreign Policy: Kakva je bila reakcija među vašim prijateljima, Bošnjacima, kada se Nobelov odbor oglasio?

Ašimović Akyol: Nisu to samo Bošnjaci, oni su većina u Bosni, ali nije ispravno razmišljati o Bosni kao o “muslimanskoj Bosni.” Jer, Bosna je uvijek bila ta lijepa, raznolika zajednica.

Jedna zajednička nit koju sam vidjela među reakcijama ljudi na odluku odbora za Nobelovu nagradu bila je ta iscrpljenost, umor od stalnog dokazivanja boli i (o)pravdanosti postojanja. Ali ta iscrpljenost nije značila, “Ne mogu dalje, odustajem”.

Neki ljudi radije ne komentarišu ovaj skandal. Možda je to njihov način suočavanja. Neki su pokušavali razotkriti sramotu zbog ove odluke, često se koristeći člancima novinara Petera Maassa koji je posljednjih nekoliko sedmica u svom pisanju o ovome dao izuzetan doprinos. … Neki ljudi na vrlo akademski način pokušavaju tome pristupiti pišući važne članke u medijima. Drugi su dijelili svoje bolne priče. A sad moramo dalje.

Foreign Policy: Na osnovu svega što znate i što ste doživjeli, kako se osjećate kada danas gledate u Ameriku, stupanj polarizacije i ponekad dehumanizirajućeg jezika koji vidimo da se koristi?

Ašimović Akyol: Dehumanizacija se širi poput virus, kažu stručnjaci.  Zastrašujuće je gledati kako ljudi ovdje nisu svjesni kako se sve prebrzo da promijeniti. Moramo razumjeti mehanizme dehumaniziranja, a onda moramo razgovarati o tome, a onda moramo znajući opasnosti govoriti protiv toga i u mikro i makro kontekstu. Dakle, valja uvijek imati na umu da način na koji su stvari danas ne mora biti ono kako će stajati sutra. A to može biti i dobro i loše.

Odlučujem se držati se nade u smislu izgrađivanja solidarnosti s drugima, uz skromnost učeći od njih ono što podijele, promovirajući s poštovanjem glasove preživjelih iz moje zemlje i činjenice iz naše bolne historije, a stalno radeći na ovoj ideji, počevši od mene, a onda I oko mene, dostojanstvene rezilijentnosti.

U Americi je jedna stvar u koju sam oduvijek vjerovala i cijenila jeste upravo snaga institucija. I opet, jer sad živim ovdje, nastavljam dalje učiti o tome koliko se one (institucije) mogu zloupotrijebiti ili ne. Mogu se samo nadati očuvanju ovdašnje snage normi i institucija liberalne demokracije u smislu osiguranja prava za sve i slobode za sve.

 

Source: radiosarajevo.ba